tvoj kontakt za hitne slučajeve je imao hitan slučaj
Dugo ti nisam pisao, a stvarno sam imao povoda. Svakim novim događajem sam seo za računar da pišem, ali se nikako nisam mogao dovesti do toga da napisani tekst završim. Umesto toga, imam delove svog života razbacane po paragrafima, i sada pokušavam da napravim neki smisao od svega toga i prenesem neke od ključnih događaja ovde.
Sedim na terasi u Novom Sadu, sa tri meseca iza mene kako ovaj grad nazivam svojim. Dopada mi se grad, svakako više nego grad iz kog potičem, ali pomisao da ostanem tu ostatak života mi… nije dovoljno privlačna. Kada uporedim sedenje na terasi ovde sa sedenjem na terasi u Budimpešti koju sam imao priliku ove nedelje da posetim - Budimpešta odnosi pobedu. Možda ni tu ne bih mogao da budem do duboke starosti, ali u ovom momentu, u svojim dvadesetima, ovaj grad ima nešto što me vuče ka njemu.
Solo život je zapravo veoma jednostavan, sada kada sam imao priliku da ga okusim. Sve što se od mene očekuje jeste da znam šta ću taj dan da jedem, da znam da imam nekoliko čistih stvari i da ispratim da li su računi plaćeni za taj mesec. Sve ostalo može da čeka. Nisam u obavezi da treniram 5 puta u toku nedelje, da odgovorim na svaku poruku u momentu kada mi stigne ili da uvek imam isplaniran ceo dan. I sada malo bolje razumem šta znači i kako je kada si veći deo dana sam, i kako dan bez interakcije sa nekim stvarno može loše da utiče na tebe. Volim i voleo sam uvek samoću, ali sada znam da je ta samoća samo bila moguća onim danima koji su takođe sadržali i momente interakcije sa ljudima. Dan bez socijalizovanja ili barem izlaženja iz kuće je nešto što sada apsolutno ne mogu da zamislim.
Pošto mi posao u proseku oduzima ne više od nekoliko sati dnevno, i dalje imam prostora za neke projekte sa strane, neke “vannastavne” aktivnosti. Nije mi puno trebalo kako bih došao do ideje kako želim ozbiljno da zakoračim u svet satova. Cela priča je u startu imala smisla - odlučio sam da kupujem samo one satove koji mi se dopadaju, koje bih zatim prodao i zaradio na razlici u ceni, a sve dok ih ne prodam, imao bih šansu da uživam u njima i nosim ih. Vrlo jednostavno. Što se tiče uspešnosti ovog hobija, pustiću rezultate da govore za sebe, ali najviše bih istakao to da sam kroz isti imao priliku da upoznam jednu od legendi u polju biznisa i “kopam” po njegovom mozgu sat vremena prilikom zajedničkog doručka. I ako mi je trebao znak oko toga da li treba da nastavim sa ovim, bilo kakva validacija, dobio sam je.
Ne želim da poslednji paragraf, ili ceo ovaj tekst, doživiš kao nešto čime se hvalim, jer ako do sada nisi primetio, kroz svaki moj tekst se provlači jedna, stalna tematika - nada. Želim da pročitaš sve ovo i pomisliš - evo ga lik koji je nekad čudan u socijalnim situacijama, koji i dalje nije naučio da skuva krompir ali opet, koji je u stanju da uradi nešto. Koji, kada je u stanju da u potpunosti veruje u sebe, to čini do to mere da se pod ispod njega trese.
Nedavno sam imao razgovor sa prijateljem o tome kako ogroman krug našeg drušva igra igre statusa, kako mnogo ljudi ima potrebu da se dokaže drugima. Ovo je zamka u kojoj sam se prvi put našao u 2019. kada sam dobio svoj prvi posao. Ne kažem, volim da se pohvalim sa postignućem tamo gde je prikladno, ali nisam iz sveta gde osećam potrebu da ti pričam o svim svojim uspesima ne bih li podsvesno podigao tvoje mišljenje o meni. Problem sa novcem je taj da svako povećanje plate koje ti firma da sa strane stvara medveđu uslugu - tvoj ego dobija dopaminski udar i hrani neku fiktivnu vrednost sebe. Zatim, ako dozvoliš da dovoljno vremena provedeš u istoj firmi, nesvesno ćeš dozvoliti da te taj posao definiše. Postoji fraza iz filma Fight Club koja je tu da te vrati u realnost - “You are not your job”.
Ali opet, status je igra koju kao društvo biramo da igramo, i bio bih licemer kada bih rekao da sam ja iznad svega ovoga. Jer da je to slučaj, verovatno bih prvo uklonio sve društvene mreže. Pre dve nedelje sam baš u svoju svesku napisao “Moji prijatelji igraju igre statusa, a i ja sa njima”. Ajde to i razumem, ali ne razumem kako smo došli do toga da vrednost nekome pripisujemo direktno u odnosu na platu koju zarađuje. Ja sada treba da budem učtiviji, kulturniji prema nekome ko zarađuje 250.000 mesečno nego prema nekome ko zarađuje 50.000?
To mi nema smisla. Lično sebe ne smatram ništa uspešnijim ili pametnijim od osobe koja radi na pumpi ili za kasom. Na kraju dana, i jedno i drugo vršimo nekakvu funkciju, za nekoga. Plata je samo odraz potražnje pomenutog posla u datom momentu. Iskusni programeri su u većoj potražnji nego radnici u marketima i plata je glavni faktor prema kom to možeš da zaključiš. Ljudi koji će zaraditi najviši nivo poštovanja od mene moraju biti oni koji biraju da rizikuju tamo gde je potrebno, ali i tamo gde nije. Neko ko je svestan svih neprijatnosti koje akcija u koju se upusti može da donese, ali ko bira opet to da uradi, jer se u tom momentu čini kao jedina odluka. Neko ko nakon 10 omašaja počinje ponovo kao da mu je prvi put i ko se ne osvrće na prošlost osim ako nije vezano za lekciju koju je naučio. Ta osoba je bog.
Pitanje od milion dolara - da li je ova osobina nešto što je urođeno, ili nešto što se nauči vremenom?
Šta je starije - kokoška ili jaje?
Do sledećeg puta.