trinaesti septembar
Započeo sam jutro dugom šetnjom, što se kosi sa načinom na koji inače svoje jutro započinjem (sporo i bez ikakve strukture). Kraj u kom se nalazim ima sve što je čoveku potrebno, ili sam barem tako mislio. Shvatio sam da nemam ni jedan park u blizini. Nekad ipak poželim da budem okružen zelenilom i mirisima prirode, što ovog puta nisam ispunio.
Šetao sam, i svakim novim korakom podsećao sebe da ne smem da dozvolim da se naviknem na ove dane. Da mislim da će ovako biti večno. Naravno da ću se potruditi da sve ostane onako kako želim, ali retko zastanem da bih prosto uživao u svemu tome. Previše puta sam sebi dozvolio da uzimam stvari zdravo za gotovo. I svaki put kažem - nikada više. I onda ponovo napravim istu grešku.
Konačno sam odlučio da ograničim sopstveno korišćenje telefona i odmah primetio blag boljitak u koncentraciji. Pronašao sam se u nekim novim poslovnim obavezama od poslednjeg puta kada sam ti pisao, ali kao što znaš, višak poslovnih obaveza je poželjan u mom slučaju. I zahvalan sam za nova poznanstava koja sam stekao kroz ove obaveze.
Takođe sam se privremeno sklonio sa Instagrama i bacio na neke druge stvari koje su svakako vrednije moje pažnje. Jako malo sam čitao ove godine i nastojim to da promenim. Usput, snimanje podcasta sa Mihailom je novitet kom sam posvetio deo svog slobodnog vremena i uživam razmišljajući o celom projektu. Ne smatram da sam baš dobar kao sagovornik uvek, ali zanimljivo je učestvovati u nečemu ovog tipa i volim da pričam o stvarima sa kojima sam usko povezan.
Trinaesti septembar dve hiljade dvadeset i treće - sećaš li se osnovne škole gde smo morali da učimo kako se godine pišu? I da li sam to pravilno napisao? Ovaj datum simbolizuje ulazak u moj drugi dvanaestogodišnji ciklus i daje mi izgovor da napravim pregled svog života do sada (što nesvesno radim u skoro svakom svom tekstu).
Ima tu još da se radi, da se popravlja, premešta, podešava, ali opšta slika počinje da se nazire. Svestan sam da, koliko god bio sitan kao jedinka, imam uticaj na neke stvari, i ako se želim da se nadam boljem društvu, okruženju, odnosima - moram da počnem od sebe. Ne postoji verzija života u kojoj se stvari ne odigravaju bolje od života koji vodim sada. Moram u to da verujem.
I dalje težim ka nekoj monotoniji, koliko god pokušavao da budem spontan. I možda je upravo to problem - činjenica da se trudim. Možda to treba da dođe prirodno. Na putu do posla sam uzeo kafu za poneti, i kartonsku šoljicu od iste sam ostavio ceo dan da stoji na radnom stolu, iako bih je inače bacio. Pošto mi dan promiče na nekom autopilotu, ova odluka se čini kao jedini vid kontrole koji imam nad svojim životom.
I koliko god to hteo, zaključio sam da ovim tekstovima ne mogu nikako da ti pomognem - najbolje što mogu je da pišem o sebi i svojim dešavanjima; u nadi da ćeš uspeti nešto da izvučeš iz svega ovoga.