tri je magičan broj
Proces pravljenja kafe je postao vid meditacije, kao i nekolicina drugih radnji kod kojih sam počeo pronalaziti povišene nivoe svesti. Svaki pokret je pažljivo korigovan i ne postoji višak utrošene energije. Posle nekoliko minuta, uzimam svoj prvi gutljaj koji nesvesno smanjuje nivo kortizola u mojoj krvi. Ova promena u telu se odražava u vidu nortifikacije na mojoj ruci, koja me pored povišenog broja otkucaja srca podseća da je vreme za moje četiri kapsule mešavine vitamina D i gvožđa. Zahvaljujući aplikaciji koju zavidno plaćam mesečno, u stanju sam da popravim sve biomarkere kod kojih postoji potreba za tim i da usporim starenje svog organizma do 3x.
Poslednje tri rečenice su laž, ali daju za primer kako zamišljam tehnologiju u bliskoj budućnosti. Optimizacija zdravlja na ovaj način može biti veoma zaba-vna, i ako neko ne bude patentirao ozbiljan proizvod u ovoj branši (video sam nekoliko zanimljivih korporacija, poput Whoop), ja ću.
Interesi mi se nisu puno promenili od prošle godine u ovo vreme. Samo, način na koji u poslednje vreme živim jeste dosta jednostavniji nego što je ranije bio slučaj. Ne delim aktivnosti na ‘dobre’ i ‘loše’, gde pokušavam da imam što više dobrih, niti se forsiram da mi svaki dan bude produktivan. Pratim svoj osećaj, i usklađujem se prema istom. U moru informacija, pronašao sam sebe da težim ka jednostavnosti.
Nije uvek bilo tako. Prvo sam morao imati haos. Haos može biti osećaj kako nikad nemaš dovoljno vremena za sve obaveze pred tobom, ili kada misliš da svi tvoji prijatelji imaju već razrešenu situaciju života i smernicu kojom žele ići. To nikad nije istina. U dvadesetima, svako se oseća kao da su drugi ispred njega. Drugo, sledi uklanjanje haosa, gde dobijam pravu sliku spomenutog haosa za koju sam mislio da nije ništa. Na kraju, dolazim do prihvatanja i/ili simplifikacije. Momenat sazrevanja se javlja onda kada shvatim da sam prošao kroz sve tri faze.
Kako to sada kod mene izgleda? Tri do četiri obroka u spanu od 8 sati (nekima poznatiji kao autofagija), sa barem dva izlaska na svež vazduh je sve što mi je potrebno kako bih se osećao dobro povodom svoje svakodnevnice. Obično ovakve dane krasi nekakav vid fizičke aktivnosti, kao i povremeno dopisivanje, poziv ili viđanje sa dragim osobama. Čak i kada mi vreme ne dozvoljava sve ovo da postignem, opet sam zahvalan što bar imam na šta da ga potrošim. I stvarno ne bih mogao ništa više da poželim. Iako osvojen listić na lotou može da pomogne.
U 2022., naučio sam da je moj najbeznačajniji sat u danu između 17 i 18 časova. Kao i to da što više biram da rizikujem i grešim, više sreće privlačim u svoj život. Za kraj, naučio sam da jedini ispravan i pravi vid meditacije za moj um predstavlja posmatranje životinja u svojim svakodnevnim aktivnostima. I žalim što sam jako malo meditirao prošle godine.
Biće da tajna leži u nivou prisutnosti koju ispoljavam na dnevnom nivou, i ispada da su svi mudraci o kojima smo slušali priče bili u pravu. Kada vratim film i prelistam sve tekstove koje sam do sada ovde napisao, a i one koji nikad svetla neće videti - shvatim da sve vreme tražim izgovor da promenim svoj život.