putovanje kao godina
“The calendar is full but the future is blank.”
Frankfurt. Grad nepromenjen u odnosu na to kako ga pamtim, izuzev 4-5 novih zgrada i još toliko u izgradnji od moje poslednje posete (koja je bila pre 2.5 godine). Ništa manje nisam ni očekivao, sudeći da je u pitanju glavni ekonomski centar države. Grad koji je u više navrata pokazao svoj potencijal. Ali, koji kao i svaki drugi, poseduje svoje mane: od jako nepredvidivog javnog prevoza, ulica sve punijih izbeglica i nacionalnosti oko kojih se ne osećaš najsigurnije pa do prljavštine koje grad nikako ne može da se otarasi. Kada god mi se mesto koje posetim sviđa, proverim za koliko se prodaju ili izdaju stanovi u istom - koliko mi je potrebno, i da li je izvodljivo živeti ovde sa trenutnim ili budućim primanjima? Za malu garsonjeru u Frankfurtu na dobroj lokaciji, potrebno je oko 1000 evra mesečno.
Sedim unutar kafića na mestu koje gleda kroz izlog napolje, pozicija koju redovno zauzimam kada god prostor u kom se nalazim to dozvoljava. Ovo je moja četvrta poseta otkada sam tu, iako znam da je potrebno bar petnaestak kako bi me osoblje doživljavalo kao lokalca. Istrajaću. Pijem espreso i gubim se u pogledu ispred sebe - kombinacija lepih lokala, pažljivo posađenih stabala i besprekorno odevenih ljudi. Nekoliko dana u ovom gradu je sve što mi je potrebno kako bih poželeo i sebi da kupim odelo. Smejem se antitezi - još manje dana mi je potrebno u Šapcu kako bi ta želja bila uništena.
Već je Septembar. Mesec kada, pored omiljene palete boja koju priroda nudi, još jednom sam svestan toga kako je sve prolazno. Leto je iza nas, i pripreme za kraj godine su uveliko počele. Takođe, u pitanju je mesec kada mi je rođendan i kada imam izgovor da stavim stvari u perspektivu i podesim navigaciju prema cilju koji želim postići. Zahvaljujući brojnim putovanjima, u stanju sam spoznati svoje odredište. Konačno mogu da izračunam koliko mi je vremena potrebno kako bih ga dostigao, iako znam da put neće biti linearan kao što moji proračuni nalažu.
Roterdam. Moj AirBnB host je savršena prezentacija čoveka kakvom ja težim biti, dok je njegov stan samo ekstenzija ove činjenice. U pitanju je stan koji nije redovno dostupan za izdavanje zato što vlasnik inače živi u istom, i ne može stalno da izlazi iz njega. Hoću da kažem da ovo nije još jedan sterilan stan koji služi isključivo za izdavanje turistima sa tipičnim Ikea nameštajem, već tuđi dom. Shodno tome, osećao sam se kao stanovnik Roterdama, a ne turista. Zbog toga, obično ću se pre opredeliti za stan nego za hotel, kada sam u poseti nekom gradu. Što se tiče troškova života u Roterdamu, očekivano je da je sve skuplje u odnosu na nas, ali ne toliko koliko bi čovek pomislio. Samo, holanđani imaju opasan problem sa nekretninama (što i mi počinjemo da imamo, ako si video cene kvadrata u Bgu i Nsu), te u Roterdamu ne možeš naći stan za sebe ispod 1200 mesečno, a o kupovini da ne pričamo.
Postoji jedan problem kod ovog apartmana - zbog fenomenalnog pogleda, imao sam poteškoća napustiti ga. Pogled koji mi je dostupan iz skoro svakog kutka kuće, kao i velika doza sunčeve svetlosti opasno su uticale na moj kreativni duh, ali i na želju da se pomerim i (ne) odem negde. Ipak, preovladao je zdrav razum. Kada ujutru izađem na terasu da upijem svežinu vazduha i otpustim je toplim čajem - i dalje se sve čini kao jedan daleki san. Svaki put kada skrenem pogled osećam kao da će zgrade koje su mi bile pred očima nestati, kao da je sve jedna iluzija krojena prema meni.
Možda se čini kao da sam postigao puno, ali istina je da nisam ništa bolji ni pametniji od prosečnog čoveka. Pomiren sa tim, i dalje sam u stanju dostizati nove granice. Na pitanje “Koja je tvoja tajna?”, ključna reč koju bih iskoristio jeste istrajnost - znajući da je više ipak faktora u igri. Dugo mi je trebalo da naučim da koračam bez jasnog pravca svaki put. Sve dok stavljam nogu ispred noge i ne dopuštam mislima da me preovladaju mračnim idejama, ne brinem se za ishod.
Roterdam me je prijatno iznenadio u više navrata, počevši od luke, interesantne arhitekture, opuštenog naroda sve do odlične infrastrukture biciklističkih traka kao i višebrojnih skrivenih trgova. Čini se kao da je svaki 8. ili 9. auto na putu Tesla, dok je svaki 5. električni. Za nekoliko dana koliko sam bio tu, pokušao sam istražiti što više, obilazeći sve strane grada, peške ali i biciklom. Sada kao pravilo primenjujem slušanje isključivo hitova na Spotify države u kojoj se nalazim, tako da je plejlista imala novih lajkovanih pesama od muzičara poput Sor-a.
Putovanje mi dodaje na godinama. Ovaj odmor je trajao dve nedelje, i osećaj je podvojen - proletelo je, ali takođe se čini kao da je trajalo mesec dana ili više, zahvaljujući brojnim stvarima koje sam uspeo videti. A kada sam se vratio, retrospektiva i sveža sećanja mi i dalje utiču na svakodnevne odluke. Otišao sam sa 23. godine, a kao da sam se vratio sa 25-26. Dobar cilj bi bio “napuniti” 30 do sledeće godine u ovo vreme. Što bi značilo bar još 2 do 3 putovanja, u zavisnosti od situacije.
Na ovu iluziju dugačkog odmora doprinele su šok vesti koje sam primio u četvrtak petnaestog, o kojima ne bih da zalazim u detalje. Pričam o imejlu koji je u milisekundi stvorio buru u mojoj glavi, gde je sve ostalo bilo prigušeno. Odjednom se odmor osećao pogrešno, i nisam mogao da verujem da sam čak i na sekund svoju vrednost privezao uz posao koji radim. Nije mi mnogo trebalo da se vratim u prvobitno stanje, sa osmehom na licu i izlogovanim mejlom preostalih nekoliko dana.
Ponovo me univerzum podseća da je sve oko nas prolazno, i da sam se još jednom upecao na vekovima star trik - prihvatati sve lično.