"A visit to a strange place will bring you renewed perspective"
Putovanje širi perspektivu. Kao i učenje novog jezika. Kada odeš u novu državu, upoznaješ se sa novom kulturom, arhitekturom, uočavaš drugačije , ponašanje, manire kod ljudi... Dobiješ uvid u to kako neka druga država izgleda, kao i to kako njen narod funkcioniše. Nikad ne znaš šta ovakvo iskustvo može probuditi u tebi, ali bez obzira na to, vredno je proživeti ga. Putovati sam može biti jezivo, bar na prvu ruku. Ali isto tako, može biti i uzbudljivo. Kod putovanja, jedna od stvari koju najviše volim jeste planiranje. Planiranje mi daje smisao, i bez istog ne mogu da funkcionišem. Čak toliko, da sam isplanirao da poslednje veče na trenutnom putovanju bude ujedno i ono kada je pun mesec, da bih imao pun užitak u večernjoj vožnji. Sada sam prvi put imao priliku da planiram put u drugu državu autom, i bilo je veoma interesantno. Najveća prednost jeste mobilnost, ali kada ideš u veliki grad to ti i ne igra tako veliku ulogu, jer javni prevoz često može biti bolja opcija.. Veruj mi na reč. Trebalo mi je sat i 10 minuta da odem do pumpe 3km od smeštaja i nazad.
Kada planiraš put autom, automatski filtriraš i biraš samo one smeštaje koji nude parking, ili su u blizini 24/7 parkinga. Zatim, tu su sve regulacije koje država može zahtevati (vinjeta za autoput, maksimalno dozvoljeno vreme parkiranja u gradu i slično). Pa, da li su potrebni COVID testovi za odlazak, i povratak, putno osiguranje… Nalazim se u Budimpešti, i ovaj tekst upravo pišem iz komforta jednog kafića, pod imenom Solinfo Cafe. Sada je 09:45, 22-23 stepena, sedim okrenut prema ulici i uživam u povetarcu otvorenog prozora. Odabrao sam kafić i satnicu kada ću doći, na osnovu nivoa prometnosti za taj sat. Nisam čudak, obećavam.
Ljudi koji me poznaju, znaju da ne volim da sedim u kafićima gde nema ljudi. Može to biti najlepši kafić na svetu, koji svi stalno posećuju.. ako u momentu kada ja dođem nema nikoga, neću ni sesti. Pozadinski glasovi mi prijaju. Dok ovo pišem, desno od mene se nalaze dve lepo obučene devojke, koje pričaju na jeziku koji ne razumem. Vrlo je moguće da tračare o nekoj osobi koja nije prisutna. Ali pošto ja biram priču u ovom tekstu, ići ću sa tim da, na momente, spomenu mene, pitajući se ko sam, odakle sam.. Čule su da pričam sa konobarom na engleskom kada sam ušao, a pored toga, nameštanje kose kod jedne je postalo malo frekventnije nakon što sam seo. Očigledno se moja prisutnost oseća.
pogled iz kafića dok pišem ovaj tekst
I dalje vežbam zahvalnost. Ove nedelje, zahvalan sam za to što sam u stanju priuštiti sebi ovakvo putovanje, sa 22 godine… Zahvalan sam za svako putovanje koje sam imao dosad, što su me roditelji od vrtića podsticali da učim engleski…
Nego, imaš li ti one dane kada jednostavno sve ide kako treba? Probudiš se ujutru, prolaziš kroz standardnu rutinu, naizgled sve deluje isto kao i pre. Ali nije. Danas, svaki zadatak pred tobom ispunjavaš sa pola muke. Sve što pokušaš ostvariti, ostvaruješ sa lakoćom. S tim, što u početku uopšte nećeš shvatiti da proživljavaš jedan od takvih dana. Tek nakon izvesnog broja uspešno ispunjenih radnji, shvatićeš: "Čoveče, danas mi sve ide od ruke." Ne znam ko bira ove dane, ili kako nam bivaju nametnuti. Svakako, što si pre u stanju da uočiš ovakav dan, to bolje, jer onda možeš maksimalno da ga iskoristiš. Ja dobijem možda 2 do 3 ovakva dana godišnje, i to uvek dođe nasumično. Počeo sam to primećivati od 2019. godine. Posle sebi objašnjavam kako nakon puno truda i muke u svakodnevnom životu dođe takav dan, ali ovo je problem koji ja imam: pokušavam za sve da nađem racionalno objašnjenje. Da objasnim i nađem smisao u svakoj situaciji koja mi se desi. Neki događaji nemaju objašnjenja, samo se dese, ali to ne sprečava moj mozak od mapiranja elemenata koji su prethodili toj situaciji i slično.. Ova pojava se kosi sa Duning-Krugerovim efektom, kojeg sam žrtva sa vremena na vreme. Ljudski mozak je veoma zanimljiva stvar.
Šta je Daning-Krugerov efekat(Wikipedia):
“Daning—Krugerov efekat je kognitivni poremećaj. Njegove posledice su da osobe s manjkom veština i znanja u nekoj oblasti pate od iluzorne superiornosti, greškom verujući da su njihove veštine mnogo veće nego što zapravo jesu.
“Sve dok nesvesno ne postane svesno, ono će nas voditi, a mi ćemo to nazivati sudbinom."'
Svaki put kada odem u velegrad, nagledam se automobila. Frankfurt sam obožavao zbog toga, a uživam i u Budimpešti. Video sam sigurno 20ak Tesli, nekoliko Infinity-ja, Genesisa… Neki od automobila poseduju zelene tablice, što nisam znao šta predstavlja. Naime: hibridni i električni automobili koji ispunjavaju određene kriterijume mogu da apliciraju za zelenu tablicu, koja im omogućava besplatan parking u Budimpešti, između ostalog. Ovo je jedan od načina na koji njihova vlada podstiče korišćenje električnih vozila.
Večernja vožnja je nešto najlepše u ovom gradu. Saobraćaj je užasan, ali arhitektura i zlatne svetiljke koje trepere kada padne mrak… Neprocenjivo. Maske niko više ne nosi, kao i kod nas, a grad je uvek pun ljudi. Apartman mi se nalazi u užem centru grada, i ako u 30 minuta ne čujem bar jednu od sirena (policijsku, hitnu pomoć ili vatrogasnu), zapitam se da li je sve u redu.
Sinoć, pri vožnji, naleteo sam na grupu pripitih devojki. Jedna od njih je nosila flašu tamnog pića. Verovatno su krenule na neku žurku, pa su imale period zagrevanja pre polaska. Problemi svakodnevnice za njih u tom momentu ne postoje, a veče se meri po kvalitetu provoda. Ko zna, možda se i njihova simpatija pojavi na toj žurci? Što me tera na razmišljanje: u koga sam ja bio zaljubljen, poslednji put kada sam bio u Budimpešti?
Sećanje mi nikad nije bilo jača strana…
Zbog tvojih tekstova jos vise cekam da dodje subota.