japanski viski
Starim. Ne u kostima, već u glavi. Brkaju mi se sećanja. Budim se u neuobičajene sate, i kafa mi ima drugačiji ukus ovog meseca.
Sedim u vozu, slušam na sedištu iza kako otac sinu objašnjava osnove ponašanja u određenim prilikama i razmišljam o mentorstvu i uzorima koji su se provlačili kroz moj život. Kada sam se prvi put susreo sa izrazom u 2017., nisam mogao tačno da razumem šta ta pozicija predstavlja, niti čime se osoba koja je mentor bavi, a još manje kako čovek na našim prostorima može doći do istog. Na zapadu, mentor je postavljen kao krucijalna figura za razvoj i napredak mnogih sadašnjih biznismena. Iako nikada nisam aktivno pokušao sebi da nađem jednog, čini se da je on našao mene. Kao što u pričama uvek i biva. Za sebe mogu da kažem da sam do sada imao dva mentora, od kojih sam imao priliku naučiti više nego što ću ikada to uspeti sam. Pored toga, čovek često tek u retrospektivi može da zaključi da je bio pod uticajem - “aha, onaj čovek sa kojim sam redovno provodio vreme na poslu, u javnom prevozu ili za šankom omiljenog kafića je bio okidač mog rasta”. Setim se ovoga svaki put kada u određenoj situaciji reagujem na način koji komunicira da sam iskusan u tom polju, iako to nije uvek slučaj.
Iako sam do pre nekoliko godina bio samo tinejdžer koji završava srednju školu i traga za načinima za ubijanje vremena, otkrio sam da ipak postoje stvari koje me lože i u kojima želim da se dokažem. Nisam siguran gde se granica između ove dve životne etape nalazi, ali važno je da sam na drugoj strani sada. Elem, petnaestog oktobra sam obeležio tri godine zaposlenja odlaskom u Loznicu i kupovinom novog sata. Težak sam kada je u pitanju kupovina stvari koje mi nužno ne trebaju, ali ovu kupovinu nisam preispitivao.
Nedavno sam otišao sa prijateljem na japanski viski, nešto što sam željno iščekivao a nikako nisam mogao da uhvatim momenat. Prvim gutljajem sam prokrvio telo i izbacio jezu koju je poslednji talas vetra izazvao. Već drugim sam bio slepo zaljubljen u život i sve što isti nosi, dok je treći gutljaj sa sobom povukao sećanje na tebe. Da li je piće bilo zaslužno za buđenje starih uspomena, ili ipak nevreme tog dana koje su oblaci najavljivali, nisam bio siguran. Zapitao sam se; šta radiš u ovim satima kada su sve obaveze završene i kada se poslednji zraci sunca probijaju kroz tvoj prozor?
Da li i dalje imaš snove koje si tada imala? Da li se i dalje boriš za njih kao nekada? Imam nekoliko poznanika koje je "pregazio" život, i srce mi se kida kada pomislim na njih. Ali ti nisi takva. Uvek ti je malo trebalo da bi postigla ono što si naumila, sve dok bi imala nekoga uz rame, nekoga ko će da ti pruži podršku u momentima kada ti se emocije počnu otimati kontroli…
Uvek sam se divio tvojoj odlučnosti. Ljudi su u stanju sedeti i čekati da im padne sa neba ono što misle da zaslužuju celog života. Nadaju se čudu - čudu koje će im promeniti život iz korena. Osvojena lutrija, partner iz snova, iznenadno rešenje na problem… Nekolici se ovo i ostvari. Da li su u pitanju neka viša pravila univerzuma koja nam ostaju neotkrivena, ili ipak samo sreća, ne bih znao. Nikada nisam mogao da razumem ove ljude, i kako mi vreme prolazi, počinjem verovati da je upravo to bila moja supermoć.
I šta je sa srećom? Najsitniji izgovor ti je potreban da bi bila srećna. Pada kiša napolju. To je razlog. Devojka iz supermarketa mi se nasmešila kada sam otišao dopuniti rezerve plazme i proteinskih čokoladica. Još jedan razlog. Tu sam, upijam momenat ovog subotnjeg popodneva, i razmišljam; još uvek ima vremena.