šta te inspiriše?
Inspiracija je čudna stvar. Možemo je pronaći na nasumičnim mestima, a možemo i svesno planirati i postavljati se u situacije koje na nas mogu imati inspirativan efekat. Desi se, dok piješ kafu unutar lokala omiljenog kafića, da uočiš prolaznika kod kojeg je naizgled sve na mestu, čiji izraz lica odaje neku smirenost i sinhronicitet. I desi se, da poželiš da budeš u njegovim cipelama. Ili upališ nasumičan video koji ti je Youtube algoritam preporučio, i ugledaš lajfstajl osobe iz videa, i obuzme te neka sreća, neki osećaj da ćeš i ti dostići to. Možda ćeš upaliti ljubavni film u kojem je priča o dvoje ljudi sve što si ti ikada želeo. U kulturi opsednutoj merenjem talenta i veštine, često se ne osvrćemo dovoljno na inspiraciju.
Dopamin je važan je hemijski “glasnik” uključen u nagradu, motivaciju, pamćenje, pažnju, pa i regulaciju pokreta tela. Spada u grupu neurotransmitera u mozgu, i preplavljeno otpuštanje dopamina u telu može da stvori kratkotrajan osećaj euforije. Način na koji bih najbolje opisao povećan nivo dopamina u telu jeste kroz povećano samopouzdanje u sebe i svoje sposobnosti, povećana motivacija i “biće sve u redu” osećaj. Takođe služi i kao “reward” sistem - kada se za nešto boriš produženi vremenski period, i konačno to postigneš, taj osećaj ispunjenja koji imaš postoji zahvaljujući dopaminu. Kokain pospešuje dopamin u telu, zbog čega je među omiljenim narkoticima.
Postoji još jedan važan neurotransmiter, kada govorimo o onima koji utiču na naše rasploženje. U pitanju je serotonin. Serotonin, kod nas često imenovan i kao hormon sreće, se smatra najbitnijim stabilizatorom raspoloženja, od svih hemijskih procesa u mozgu. On takođe pomaže pri spavanju i varenju. Primer koji bih ti mogao dati za serotonin jeste nasumičan osećaj sreće i spokoja u trenutku, i veća kontrola nad emocijama, iako ovo drugo nisam mogao lično primetiti, kada se dešavalo.
Razgovor sa ljudima koji su strastveni u nečemu i način na koji oni o tome pričaju uvek utiče pozitivno na mene, i o tome najviše volim da pričam sa nekim inicijalno. Ako sam baš raspoložen, i ta osoba mi otkriva neki potpuno novi svet time što mi priča, zavrteće mi se u glavi (ovo mi se desilo 4 ili 5 puta dosad). Generalno, ovakvi razgovori su retki. Malo je ljudi koji su otkrili ono čime žele da se bave, ili za čim žele da idu.
Zato što nisam u Silikonskoj Dolini ili u mestu poput ovog, gde je odnos između startup osnivača i radnika apsurdan (čini se kao da svako ima svoju firmu), način na koji ispunjavam svoju potrebu za ovim konverzacijama sa vremena na vreme jeste slušanjem određenih podcastova. Nisam neko ko ih konzumira onoliko koliko to čini prosečni amerikanac (6 sati i 40minuta prema ovom izvoru), ali volim odvojiti oko dva sata nedeljno da bih saslušao diskusiju ili dve. U poslednje vreme, isključivo slušam razgovore Tim Ferrissa i Kevin Rose-a, jer je dinamika ove dvojice takva, da se uvek smejem zajedno sa njima. U pitanju je dugogodišnje prijateljstvo između dva preduzetnika, koji uvek imaju neke nove interese i ideje, spremne da podele sa publikom. Ako im odlučiš dati šansu, predlažem da kreneš od ove epizode:
Pored ovoga, neki od primera koji dovode do povišenih nivoa dopamina/serotonina jesu : dugoročno spremanje i polaganje ispita, uspešno mršavljenje ili gojenje (uspešna dijeta), uspešan intervju za posao i slično… Neke od ovih stvari se mogu pripisati samodisciplini, zbog čega istu volim. Znaš da si morao da se trudiš izvestan period i da se upuštaš u radnju koju možda ne voliš, ali činiš to zarad višeg cilja. Ali, nekad samodisciplina nije odgovarajuće rešenje. “Želim ovo, ali neću dozvoliti sebi to da imam” je često naracija i tip discipline u koji se ljudi upuštaju, kojim se stvara više problema nego rešenja.
Komuniciranje sa privlačnom devojkom je još jedan od načina koji utiču direktno na inspiraciju. Mogao bih napisati ceo pasus samo o tome kako i zašto nas ženski rod inspiriše, ali o tome možda neki drugi put. Sada ću samo ostaviti deo teksta iz knjige “Muškarci bez žena”, od Haruki Murakamija:
“…Za Tokai-ja, biti na večeri sa ovakvim ženama, piti vino sa njima i upuštati se u razgovor predstavljalo je izrazito zadovoljstvo. Seks je bio samo dodatno zadovoljstvo, nikada krajnji cilj. Ono što je najviše tražio bila je intimna, intelektualna veza sa nizom privlačnih žena. Ono što je usledilo posle toga se jednostavno dogodilo. Zbog toga su ga žene prirodno privlačile, uživale su u druženju sa njim...“
U ostalim vestima, ove nedelje sam našao vremena pogledati The Deer Hunter u trajanju od tri sata. Film je bio sve što sam zamišljao i ništa što sam očekivao. Priča prati grupu prijatelja koji su odrasli i , i podeljena je u tri segmenta: prikaz i ispitivanje likova i njihovih normalnih života, zatim traume koje doživljavaju u Vijetnamu i na kraju posledice na fizičko i mentalno stanje pri povratku kući. Virilnost kao jedan od ključnih elemenata ovog filma je prikazana baš onako kako i treba - iskreno i surovo.
Vrednosti koje govorimo da imamo nisu stvarne sve dok ne budu stavljene na test.
Ne možeš da pričaš kako si lojalan partner kada nisi bio u situaciji gde možeš da prevariš svog partnera i znaš da niko neće saznati, i opet odlučio da to ne uradiš.
Ne možeš da pričaš kako si pošten ako nisi bio u situaciji gde možeš da uzmeš količinu novca i znaš da nećeš biti uhvaćen, i opet odabereš da to ne uradiš.