ljubavno pismo hobijima
Hobi je aktivnost koju obavljamo radi lične sreće i spokoja; nešto što je sekundarno što se tiče životne hijerarhije (posao ili ono što radimo zarad preživljavanja je ono što je primarno). I koliko god hobi delovao kao nešto što je nebitno, mislim da mi kao socijalna bića ne bismo mogli funkcionisati bez istih.
Znači u pitanju je aktivnost koju obavljaš u slobodno vreme, isključivo jer voliš to da radiš. Moram ovo da naglasim, jer na pitanje “koji su ti hobiji”, ljudi će često odgovoriti sa slušanjem muzike, što je za mene siva zona. Jer ti tehnički ništa ne radiš, samo konzumiraš tuđu umetnost. Uostalom, svi vole da slušaju muziku. Zato i postoji toliko žanrova. Ako možeš da izvučeš nešto iz te umetnosti, ako ti u nekom aspektu širi ili kompletira ličnost, onda bih kategorisao to kao hobi. Znači gledanje filmova i čitanje može. Ali slušanje muzike kao hobi? Teško…
Jedno od prvih sećanja iz detinjstva mi je bilo to kako želim da budem kinolog. Znam da prva asocijacija na ime ove profesije može biti nešto što je 18+, ali nemaš o čemu da brineš. Kinologija je nauka o psima, dok se ljudi koji su po profesiji kinolozi mogu pronaći u različitim poslovima: veterinar, odgajivač, trener pasa, ili ono što sam ja hteo biti - osoba koja ocenjuje pse na izložbama. I uvek sam govorio - ili ću biti kinolog, ili bankar. Odrastao sam uz životinje, pamtim nekoliko prilika gde sam kao mali pomagao sa štencima kada bi se kuja nemačkog kratkodlakog ptičara oštenila. Sve to mi je bilo fascinantno, i uvek sam odbrojavao dane do juna, kada se održava izložba pasa u Šapcu. Nekako sam izmolio roditelje da mi za jedan od rođendana (možda sa 7-8 godina) uzmu Larousse enciklopediju pasa, koja je bila oko 4000-5000din u to vreme.
Celu knjigu sam prečešljao nekoliko puta u narednih nekoliko godina, i kada kažem da sam za to vreme bio “ekspert” za rase pasa, ne mislim to olako. Kada god bih bio sa roditeljima u gradu, stalno bi me u susretu sa nekim psom pitali koja je to rasa, šta znam o njoj i slično. Proučavanje pasa je bio moj hobi iz detinjstva.
Naravno, kada radiš nešto što voliš, to se nikad ne oseća kao posao. Tada nisam ni znao šta je posao. Bio sam neiskvaren, i jurio sve što me zanima.
Dok danas, kao da se iza svakog hobija krije neki skriveni motiv, najčešće u obliku zarade/profita. Nema više onoga da želiš da radiš nešto samo zato što ŽELIŠ. Ne, sve što činiš, činiš jer možeš da prepoznaš potencijalnu korist u tome u budućnosti, da li u vidu novca, validacije od strane drugih, boljeg socijalnog statusa i sl. Svaki hobi u koji bih se upustio, koji je iza sebe imao novac kao glavni pokretač, brzo bih prekinuo.
Idem u teretanu već četiri godine, i iako sam inicijalno krenuo isključivo zarad ličnog zdravlja i poboljšanja, moram priznati da to nije jedina stavka zbog koje i danas treniram. Izgledati dobro i brinuti se o svom telu ima svoje prednosti van ličnog osećanja, prednosti poput načina na koji te drugi percepiraju, kao i uvažavanje koje ti pružaju kada vide da si neko ko ne shvata sebe olako. Ljudi se automatski porede sa tobom, i time definišu dinamiku odnosa, često stavljajući tebe kao osobu iznad njih. Ovaj benefit je nekad manje primetan kod izgleda, a više kod novčanih sredstava, posebno u našoj zemlji. Ljudima koji zarađuju daleko više od tebe ćeš često pridavati više poštovanja apriori, jer jednostavno tako funkcioniše društvo. Oni koju zarađuju više imaju jači status i deluje nam kao da se bolje snalaze u ovoj igrici pod imenom "život”, čim su na nekom nivou prihoda koji je tebi nezamisliv. I ovo je skroz okej. Isto kao što nećeš tražiti ljubavne savete od osobe koja je prošla pet razvoda i trenutno ima toksičnu vezu.
Ideja za ovom temom je proizašla iz činjenice da je prošlo skoro dva meseca od kako sam počeo sa boksom. Kada se samo setim gde sam bio u početku u poređenju sa time gde sam sada, gledajući brzinu, tehniku i jačinu udarca, u pitanju je vidljiv napredak. I činjenica da sam otkrio nov sport, nov hobi u kom se vidno poboljšavam mi daje osećaj ispunjenja i želju za poboljšavanjem u drugim aspektima života. Ako me za nekoliko godina smori - samo ću promeniti sport. Guranje tela do granica je jedna od najlepših stvari koje muškarac može sebi da uradi, koji god sport bio u pitanju.
Pored toga, hobi je, u poređenju sa društvenim mrežama, mnogo bolja solucija za ubijanje vremena koja može da ti pruži pravac u životu. Štaviše, ko zna koliko je ljudi odlučilo napustiti profesiju u kojoj se nisu pronalazili. Koliko njih je pretvorilo hobi u glavni kanal prihoda. U svakom slučaju, ne možeš znati da li ti se nešto sviđa ili ne dok ne probaš.
Pogledaj nebo večeras.
Mesec i zvezde su isti kao i oni koje su gledali svi ljudi pre tebe. Tvoji roditelji.
Baba i deda kad su bili mali.
Zastani na sekundu.
“Šta želiš?”