godina redefinisanja rizika
Ovo je čevrti draft (nezavršeni spis) koji počinjem. Poslednjih meseci sam više puta seo da pišem nego što smem da priznam. I ubrzo bi svaki od tih tekstova počeo da gubi formu, da igra sa teme na temu; nikako nisam mogao da ga utanačim na način koji bi meni, kao i tebi, imao smisla.
Svakim početkom godine kažem sebi kako ću biti više prisutan i “u momentu”, ali život uvek pronađe način da se ovu moju odluku poremeti. Opet se vraćam na to da su životinje najbolji učitelji što se ove sposobnosti tiče - dovoljno mi je da gledam Lunu dok trči po dvorišu svaki put kada se igramo; i kako svaki put ode tamo gde ne sme, i zadrži se tik onoliko gde neću povikati njeno ime. Što sam stariji, to druženje i igranje sa životinjama nije samo još jedna od brojnih aktivnosti u mom životu, već i neki vid meditacije.
Počeo sam razmišljati o tome koju to temu želim da učinim centralnom tokom sledeće godine. Kada bih trebao da opišem 2023. sa jednom rečju, ne bih mogao da je odaberem. Znam koja bih reč želeo da bude - rizik. Nisam rizikovao ni približno onoliko koliko bih želeo da je bio slučaj, i možda baš sledeća godina bude ta gde ću to promeniti. Neću dozvoliti da provedem godinu u čekanju, čekajući taj pravi momenat ili priliku da uradim nešto. I ovo nije još jedna prazna priča ili obećanje koje će stupiti na snagu izvesnog datuma (od sledećeg meseca, od sledeće godine…) - ne, ovo je nešto što je već stupilo na snagu pre nekoliko dana.
Već sam promenio interni monolog - podsećam sebe iznova i iznova kako posao ne definiše moju ličnost, i kako imam širi spektar interesovanja nego što možda na prvu ruku deluje. To nije dovoljno - potrebno je da pronađem forume, zajednice i kreatore koji pišu, pričaju o tome čime se zanimam. Nije više fokus samo na 5 ljudi sa kojima se najviše družim - već i na 5 ljudi sa interneta, čije informacije najviše konzumiram. Ili barem to moj psihoterapeut kaže.
Šalim se, nemam psihoterapeuta - ali pitam se, koliko bi moji tekstovi bili zanimljiviji da sam odlučio unajmiti jednog. Svaki tekst bih mogao započeti sa “ove nedelje, u kancelariji Dr. Nikolić, bavili smo se temom… i to mi je vratilo u vreme, na period kada…” Problem je što ne verujem dovoljno u ovaj pristup da bi mogao da bude efektivan.
Verujem da psihoterapija može da pomogne, i da bi i meni razgovor sa takvim profesionalcem dozvolio novu perspektivu, ali mislim da sam dovoljno samokritičan, nekad čak i previše, i da mi nije potreban partner u tome. Pritom sam veoma odbojan na savete. Psihoterapeuti su ih uvek puni, zar ne?
I rekao sam sebi da moram još jedan tekst objaviti do kraja godine, zato što na taj način ostavljam nekakav digitalni otisak. Znam koliko sam puta otkrio na netu nekoga čije su mi ideje bile inovativne i prezanimljive, i gde bih budući period proveo konzumirajući sve što je ta osoba negde napisala ili rekla. Još ako imaju blog gde povremeno vrše proces recikliranja misli - osećao bih se kao da sam naišao na rudnik zlata. Možda ono o čemu ja pišem ne može toliko da te uvuče u tematiku kao što je meni bio slučaj sa tuđim tekstovima - ali dopada mi se ideja obeležavanja različitih momenata u životu uz pomoć ovih sažetaka.
Svestan sam da će jednog dana stranac naleteti na ovaj blog. Kada se to desi, pitam se - kakvu će sliku ovi tekstovi naslikati? Šta će neko pomisliti 10 godina od sada, neko ko po prvi put uzme sve ovo da pročita, i to u jednom mahu?
Kako će sve to uticati na nekoga ko nikada nije imao prilike da me upozna?
Moram da idem.
Kasno je, čaj mi se hladi. Prozor je otvoren na kip, i decembar se oseća duž moje sobe večeras. Zvoni mi telefon - vozač Mike, po 17. put danas. Javiću mu se veselog raspoloženja, kao i svaki poziv pre, jer je on jedan od retkih ljudi sa kojim zaista volim da pričam. Večito optimista. Zove da me pita da li sam ispratio cenu Bitkoina. Ovoga puta ću reći da nisam, i pustiti ga da mi održi jedan od njegovih monologa vezano za to zašto je ova kriptovaluta budućnost. I možda je u pravu.
Malo toga može da me iznenadi u poslednje vreme.