ghost protocols / incident
Kada ti neko kaže da zamisliš nešto, da li si u stanju da zapravo stvoriš sliku predmeta ili toga što se od tebe traži? Kada god bih ovo čuo, mislio sam da je u pitanju samo izraz. Da je vraćanje slika iz vizuelnog sećanja i vizualizacija novih slika ista stvar. Ali nisam bio u pravu. Sada shvatam da neki ljudi stvarno mogu da vide i stvore sliku onoga što zamišljaju, dok ja i nekolicina drugih koji to ne možemo imamo stanje pod imenom “afantazija”. Prema nekim linkovima na internetu, spominje se da 2 do 5 posto ljudi ima ovaj fenomen. Osećam se kao da mi je neko ukrao sposobnost, ne mogu da prihvatim činjenicu da sam dvadeset godina verovao u to kako niko ne može da stvara slike u glavi.
Druga stvar koju sam hteo spomenuti u ovonedeljnom izdanju jeste “Ghost Protocols” aritkl od Venkatesh Rao-a.
“Ghost Protocol” je obrazac interakcije između dve strane pri čemu se jedna strana pretvara da druga ne postoji. Jedan odličan primer jeste obrazac „tihe terapije“ sa kojim se svi upoznajemo kao deca. U veoma zamršenom porodičnom životu, tihi tretman nije moguće dugo održavati, ali u labavijim krugovima prijateljstva je i praktično i korisno biti u stanju da ignorisati ljude na ovaj način na neodređeno vreme. Može se reći da je u hiperpovezanom i decentriranom dobu društvenih medija, sposobnost “ghost-ovanja”(ignorisanja) ljudi praktična neophodnost, a ne nešto što je nužno i okrutno.
Primer ghost protocola je kada pojedinac, grupa ili organizacija prestanu da prepoznaju tvoje postojanje, bez upozorenja ili objašnjenja. Faktički krenu da te ignorišu kompletno, ili periodično. Što je najgore, često nećeš ni skontati da se ovo dešava sve dok ne primetiš obrazac neuspešnih transakcija. Još jedan primer ghost jeste komunikacija na maternjem jeziku u zemlji u kojoj se taj jezik ne koristi. Znači kada sa prijateljem odem u Španiju, gde između sebe pričamo na srpskom, mi efektivno “ghostujemo” ljude oko nas.
Ven je došao do zaključka da društvo meri tvoj udeo u budućnosti kroz decu koju ostavljaš iza sebe. Deca su podrazumevani oblik “uloga” u igri civilizacije. Biti dobrovoljno bez dece znači imati nikakav opipljiv ulog u budućnosti koju društvo može da vidi. To znači da si nepoverljiv sve dok ne dokažeš da si vredan poverenja (idealno kroz ponašanje usmereno na dete, kao što je dobra tetka ili ujak, brižni učitelj ili mentor).
Taman kada sam mislio da sam ostao bez tema za pisanje - pronalazim se u novoj situaciji. Imao sam sudar pre nekoliko dana, drugi u ovoj godini (mislim da nisam pisao o prvom), i počinjem da mislim da život pokušava nešto da mi poruči, ali ne mogu da zaključim šta. Možda ovo treba da mi služi kao podsetnik da ništa nije trajno, a možda je samo znak da treba da se rešim kola. Mehaničar se slaže sa drugom idejom. Svakako, prva stvar koja mi je prošla kroz glavu nakon sudara jeste splet okolnosti koji me je doveo do ove tačke. Interni monolog je zvučao nešto poput - “Da si ostao 5 minuta duže ili kraće u teretani, da si krenuo drugim putem kući, ovo se ne bi desilo.” Iako znam da nisam kriv, osećam se kao da jesam.
Stvari su se odvile sledećim redosledom: udara me taksi - palim sva četiri, izlazim, gledam štetu - vozač drugog automobila mi nešto govori, ništa ga ne slušam - zovem saobraćajnu policiju - popunjavam evropski zapisnik - dolazi šef vozača - dolazi policija, popunjava policijski zapisnik - razlaz. Cela situacija nije trajala više od 45 minuta, i kada sam došao kući, prva stvar koju sam uradio jeste upalio seriju, kao što je i bio plan pre sudara. Verovatno sam trebao biti više potrešen. Tek nakon završetka serije, stigao me je neki nagli umor. Ne želim ovako da pamtim kraj 2021.-e godine, ostavlja mi ružan aftertejst. Ali opet, pošto se ne sećam poslednjeg meseca prošle godine - možda ovo i nije toliko loše?
Ono što je usledilo posle jeste jurenje prvo procenitelja, zatim mehaničara, farbara, limara i potencijalno advokata, u slučaju da neko krene osporavati slučaj. O šteti da ne pričam, kada su zahvaćena i jedna i druga vrata, lajsne, šarke i potencijalno stub. U ponedeljak, upoznao sam više ljudi nego u poslednjih nekoliko meseci. U utorak, počeli smo da se bavimo ciframa. Sada se čeka procena. Možda me čeka trnovit put, ali ko zna zašto je to dobro.
Fotografija. Na njoj dečak, naslonjen na staru, belu, plastičnu stolicu. Znaš o kom tipu stolice govorim. Ima 3 godine, možda 4. Na prvu deluje ćelavo, iako je kosa dovoljno svetla i retka, da te prevari da to pomisliš. Naginje flašu piva, tako naslonjen. Desno od njega se nalazi čovek u tridesetima, nasmejan. Okrenut ka dečaku. Dečak krajičkom desnog oka gleda u kameru. Svestan je cele situacije, iako se ponaša naivno. Sudeći po garderobi, u pitanju je leto. Sudeći po dečaku, raspoložen je.
Sudeći po ovom tekstu, ovde se završava.