američki psiho
Čudan, usporen dan. Sunce + jutarnja kafa u lokalu kroz koji sunčevi zraci doviru do biljaka postavljenih iza mene, i konobar koja uporno zaboravlja moju porudžbinu. Pijem flet vajt sačinjen od zrna kafe čije ime ne umem da kažem naglas i razmenjujem pogled sa biglom koji leškari ispred kafića zajedno sa svojom vlasnicom, koja na sebi nosi letnju haljinu. Znam gde se nalazim i koliko je sati, ali iz nekog razloga ne mogu da se setim kako sam se zadesio ovde.
Na stolu ispred mene nalazi se najčuvenija knjiga Bret Iston Elisa. Pročitao sam možda četvrtinu knjige, i ne mogu da pojmim koliko lajfstajl likova u knjizi može da se razlikuje od lajfstajla koji ja ili ljudi u mojoj neposrednoj okolini vode. Ipak, nesigurnosti sa kojima se likovi susreću su donekle slični nesigurnostima koje većina razvijenih društava ima. Mislim na borbu za statusom, kontrolom, moći. I onda shvatim koliko je stabilan posao samo iluzija kojom se dičimo. Mislim da sam bitan zato što imam život “pod kontrolom”, dok svesno izbegavam da razmišljam o stvarima van sebe, plašeći se onoga što mogu otkriti.
Popodnevno razgledanje stanova sa semi-neprijatnim agentom za nekretnine dodaje varijaciju ovom čudnom danu, i odjednom sam smoren jer nisam otišao da pomazim onog bigla iz kafića jutros. Simptomi pred nervni slom, ili samo šećer od čizkejka koji sam pojeo malopre? Razmišljam o tome šta bi S uradio u ovoj situaciji. Jedan od nekolicine ljudi čiji je život rezervisan, ali na poseban način, poput sintetičkog sira upakovanog u blokove celofana. S ima taj autentični, prodirni miris prave stvari. Kada bi skinuo sve sa njega, sve što bi ostalo jeste jedan veliki komad volje, što je nešto čemu sam se uvek divio.
Ivan više nije samo moja ličnost, već i entitet, ili brend, koji moram da održavam. Odabrao sam temu, kao i vajb koji želim da prikažem na društvenim mrežama, ostalo je samo da se trudim zabeležiti momente koje želim drugi da vide. Iako je svaki naredni nivo truda besmislen, u stanju sam da donekle oblikujem način na koji me ti i okolina doživljavate. Tačnije, želim da verujem da je to slučaj. A ako uspem promeniti tvoju percepciju o meni, to bi trebalo da znači da mogu da promenim i sebe? Možda. Razmišljam o tome koliko ime koje smo dobili pri rođenju uticalo na formiranje ličnosti. Za sebe mogu da kažem da sam se neretko osećao kao crna ovca pri popunjavanju svojih podataka, jer sam uvek jedini imao dva prezimena. Ali šta je sa imenom?
Shvatio sam da univerzum za kojim tragam nije skriven u sci-fi knjigama već u raličitim životnim ulogama koje vodim koji vodim: kao nečiji sin, partner, prijatelj. Negde između praznina ovih života kriju se urušena očekivanja snova koji su me oblikovali. Jedno je neizbežno - sve ostale verzije mene moraju da se pomire sa situacijom u kojoj se nalaze. Iako je pritisak prisutan kada razmišljam o tome šta će biti od mene u budućnosti, kao i da li ću ostvariti ono što sam zamislio, jedno znam - ne moram da ostanem zaglavljen ovde. Mogu da poremetim obrazac, da promenim pravac. U kontroli sam.